Izravni potomak arapskoga konja
Pravo da mogu biti čistokrvni imaju samo konji koji mogu dokazati svoje porijeklo od rasplodnih kobila i pastuha koji su upisani u prvom izdanju engleskoga Stud Booka, 1790. Godine
Slavni trkaći konji imaju i svoju biografiju, objavljenu u starim i novim knjigama
Godine 1887. objavljene su knjige portreta trkaćih konja, ali su fotografije retuširane i zbunjujuće
Damir Dragaš
Prvi opis engleskog čistokrvnog konja dao je Gaj Julije Cezar. Iskrcao se na teritorij današnje Engleske 55. godine prije naše ere, gdje je vidio konje starosjedilaca, koje opisuje kao: „de bello Gallico“ (lijepi Gal). Neki od tih konja, posebice oni s obalnih prostora, imali su već istočnjačke krvi u svojim venama, najvjerojatnije egipatske, koja je prenesena s područja Belgije. Rimljani su sa svojom vojskom iskrcali na otok i istočnjačke trkaće konje; za njih je trčati značilo ići brzo da bi stigao prvi. U rimskim arenama Julije Cezar je vozio dvokolice. Rimljani su znali da za pobjedu treba imati istočnjačke konje jer su brži od ostalih konja. Gajili su kult apsolutne, a ne relativne brzine, pa su konji upregnuti u dvokolice galopirali, a ne kasali.
Pod rimskom su vlašću stanovnici Britanskih otoka zavoljeli brzinu, istočnjačke konje kao njene predstavnike i utrke kao dokaz. Četiri godine, od 206. do 210. godine prije Krista, Settimo Severo u pokrajini York za rimske vojnike organizira utrke u Weatherbyju, koje ubrzo postaju popularne i u narodu.
Kobile iz Italije
U vrijeme križarskih ratova u Englesku je uvezeno mnogo istočnjačkih konja, ali iz tog vremena nije sačuvan niti jedan pisani dokument. Prvi je pisani dokument iz 1553. godine - pismo Baldassarrea Castiglionea u kojem savjetuje Frederica II. da Henriku VIII. pošalje dva dara: Raffaellovu sliku i nekoliko kobila iz svog uzgoja, te tako pridobije njegove simpatije. Henrik VIII. odgovorio je na latinskom, zahvaljujući za trkaće konje „illo equorum genere“.
Gotovo u isto vrijeme, sudeći prema arhivama iz Torina, vojvotkinja Katerina Savojska, kći Filipa II. Španjolskog, šalje Henriku VIII. iz svoje ergele u Torinu nekoliko rasplodnih kobila. To je tadašnja najbolja ergela trkaćih konja u Italiji. Sačuvano je i pismo u kojem Baldassarre Castiglione daje naredbe jahaču, budući da nije mogao osobno nazočiti utrkama: „Ne zauzimaj odmah prvu poziciju, već pred sam kraj potjeraj konja i potraži od njega veći napor“.
U Italiji su 1500. godine utrke bile veoma popularne. Svi su konji bili istočnjačke krvi i mnogi porijeklom iz Barberie (današnji Maroko). Otuda i naziv utrka u Rimu: utrke Barbera (corse dei Barberi), a mjesto na kojem su se održavale: corso (trkalište).
Godine 1575. grof Leicester, glavni upravnik staja kraljice Elizabete, dovodi iz Napulja Prospera d'Osma (u to vrijeme najvećeg stručnjaka za konjički sport) da trenira kraljičine konje koji su propali zbog neznanja dotadašnjih direktora. Don Prospero je postigao velik uspjeh. Svoja je zapažanja pisao na talijanskom jeziku i njegov je rukopis, pisan prekrasnom kaligrafijom, uvezen u elegantni kožnati uvez za biblioteku grofa Leicestera. Rukopis se kasnije izgubio, a pojavio se u Parizu na polici neke knjižare u kojoj ga je za nekoliko franaka kupio engleski antikvar i prodao na dražbi u Londonu 1927. godine Alfredu B. Maclayju iz New Yorka. Londonska dražba, 1576. godina i rukopis Prospera d'Osma prva su pisana povijest engleskog čistokrvnog konja (punokrvnjaka).
Kobile Savoj i Brilladoro
U svom rukopisu Prospero d'Osma navodi važne podatke. Tu se mogu pročitati imena svih rasplodnih kobila kraljevske ergele i imena svih pastuha s kojima su se parile. Neke od njih nose imena Savoj, druge Brilladoro. Jasno je da su one potomci kobila koje su vojvotkinja od Savoja i vojvotkinja od Mantove poslale Henriku VIII. Brigliardo je jedan od konja koji su opisani u talijanskim pjesmama 1500. godine. Prospero d'Osma u svojim rukopisima zapisuje: „Nije preporučljivo miješati zajedno dvije različite vrste konja jer bi rezultat bio: bastard (mješanac)“.
Naime, kobile koje nose ime Savoj ili Brilladoro uvijek su se parile s pastusima istočnjačke krvi. U zabludi su bili svi oni naučnici koji su do danas vjerovali i pisali da je čistokrvni konj proizvod miješanja krvi starosjedilačkih konja s arapskom krvi. Konj koji pobjeđuje u velikim klasnim utrkama u bilo kojem dijelu svijeta izravni je potomak istočnjačkoga konja. U prvom izdanju engleskoga Stud Booka (rodoslovne knjige) opisane su rasplodne kobile Royal Mares. One su najvjerojatnije izravni potomci kobila Savoj i Brilladoro.
Godine 1655. Cromwell piše svom diplomatskom predstavniku Longlandu u Livorno da mu nabavi iz Napulja i s Istoka nekoliko čistokrvnih istočnjačkih konja. Longland šalje u Englesku šest konja i Lord Cronwell ih plaća 2382 dollara (dollar odgovara njemačkom talleru, a Englezi su dali to ime španjolskom novcu i upotrebljavaju ga u svojim kolonijama; preteča američkog dolara). Godine 1727. prvi put izlazi Racing Calendar (knjiga s rezultatima utrka). Izdavač je John Cheny. Knjiga potom izlazi redovito svake godine, na početku u Engleskoj, a zatim u cijelome svijetu. Ta izdanja sadrže milijune primjera za proučavanje. Niti jedan drugi izvor informacija nema toliko bogatstvo.
Racing Calendar i Stud Book
Izdavačka kuća Stud Book 1790. godine pokušava izdati knjigu rodoslovlja. Urednik je Herbert. Weatherby iste godine najavljuje da će izdati knjigu rodoslovlja i 1793. izlazi prvo izdanje u kojem su upisana imena stotinjak rasplodnih kobila i isto toliko pastuha koji su dokazali da znaju proizvesti pobjednike. Njihovi su preci utvrđeni sve do najdaljih predaka, koliko se moglo ispitati. Onaj koji čita i razmišlja otkrit će da su gotovo svi ti konji istočnjačkoga porijekla. Veoma je mali broj konja nepoznata porijekla, što ne isključuje mogućnost da i oni potječu od istočnjačkih konja.
Konji za koje je utvrđeno (istočnjačko) porijeklo u toj su knjizi nazvani thoroughbred (čistokrvno uzgojeni). Francuzi su pogrešno preveli tu riječ kao pur sang, što je i kod nas bilo prihvaćeno kao punokrvni. Pravo da mogu biti čistokrvni imaju samo konji koji mogu dokazati svoje porijeklo od rasplodnih kobila i pastuha koji su upisani u prvom izdanju Stud Booka, 1790. godine. Milijuni konja upisani su u Stud Book - dan njihova rođenja, boja dlake, oznake, kontrolirane ljubavi, čak i datum uvoza ili izvoza u druge zemlje. Mnogima je upisan i datum smrti. Te dvije knjige - Racing Calendar (knjiga s rezultatima utrka) i Stud Book (knjiga rodoslovlja ili matična knjiga) najopširnije su i najvjernije informacije o engleskom čistokrvnom konju na svijetu. Racing Calendar omogućuje da upoznamo biografiju svakog pojedinog konja, a Stud Book otkriva sve pretke tijekom više od 150 godina. Ali to nije dovoljno. Slavni trkaći konji imaju i svoju biografiju, objavljenu u starim i novim knjigama - postoji nekoliko tisuća biografija. Biografije su iskrene i mnogobrojne, pa predstavljaju jednu veliku biblioteku.
U Njemačkoj je 1885. godine objavljena jedna od najvažnijih knjiga za proučavanje i povijest čistokrvnog engleskog konja, „Preci engleskog čistokrvnog konja“, autora Hermanna Goosa. Bio je to težak posao, ali veoma značajan: uz pomoć tablica svatko može lako pronaći porijeklo bilo kojeg čistokrvnog konja, sve do njihovih najdaljih predaka koji su opisani u prvom izdanju Stud Booka, tj. do osnovnih rasplodnih kobila.
Mali Mixbury, veliki Prince Charlie
T. H. Tauton 1887. godine u četiri sveska objavljuje portrete trkaćih konja u posljednja dva stoljeća. Od tada do danas nastavlja se skupljanje fotografija čistokrvnih konja. Ideja je odlična i danas može biti izvor mnogih otkrića, ali je loše realizirana. Fotografije predstavljaju idealizirane konje, slike su retuširane i zbunjuju njihove različite dimenzije. Da bi se moglo valjano proučavati, odnosno uspoređivati konje, svi bi trebali biti fotografirani s jednake udaljenosti. Samo tako promatrač može procijeniti proporcije i osobitosti. Fotografije se, doduše, danas mogu ujednačiti, ali uz velike troškove.
U svakom slučaju, u engleskim knjižnicama pohranjene su tjelesne mjere svih čistokrvnih konja, poznatih i manje poznatih, od 1702. godine do danas. Ta statistika nudi zanimljive primjere:
Mixbury (jako dobar), oždrijebljen 1704., visina 1,37 m;
Lottery (fenomenalan), oždrijebljen 1820., visina 1,62 ½ ;
Prince Charlie (dobar), oždrijebljen 1869., visina 1,72 ½ m;
Ladas (pobjednik Derbyja), oždrijebljen 1891., visina 1,62 ½ m;
Hyperion (pobjednik Derbyja), oždrijebljen 1930., visina 1,53 m.
Još je samo Little Wonder, oždrijebljen 1837. godine, bio tako niski pobjednik. Uočimo da je Mixbury bio najniži konj (1,37), a Prince Charlie najviši (1,72 ½), dok je najčešća visina konja 1,62 ½ m.
Dvije biografije: Flying Childers i St. Albans
Flying Childers - dorat s oznakama na sve četiri noge i bijelom pjegom od čela do nosa. Sin Darley Arabian i Betty Leeds. Rođen je 1715. godine, u Carr House pokraj Doncastera. Bio je visok 1,45 m, kratkih leđa, čvrst, zbijen konj. Njegova je građa ukazivala više na brzinu, nego na duljinu. U mladosti je prevozio poštanske pakete između Halla i Doncastera i na tom putu nitko ga nije mogao pobijediti. Uginio je 1741. godine, nakon što je dao nasljednike skromnih kvaliteta. Mnogo je njegovih fotografija.
St. Albans - uočljivi alat, sin Stockwella i Briberya, oždrijebljen 1857. godine. Sva su Biberyeva ždrebad bila nježne građe. St. Albans je tražio mnogo pažnje kao dvogodac, posebice zimi. Koljena su mu bila tako slaba da nije mogao raditi dva dana zaredom. Imao je lošu narav i zbog svojih je ludorija bio opasan za sve koji ga nisu poznali. Kao trogodac pobijedio je u dvije dobre utrke, ali je povučen iz Derbya jer su mu noge počele pokazivati znakove slabosti na tvrdom terenu. Teren se poboljšao prije utrke St. Leger i St. Albans je bio odgovarajuće pripremljen. Utrka je bila fantastična, ciljna ravnina ubitačna i kad mu je džokej Luke Snowden oslobodio glavu, briljantni je alat krenuo zastrašujućom brzinom i pobijedio sa dvije dužine prednosti, popraćen ovacijama. Slomio je nogu trčeći u utrci Ascot Gold Cup. Bio je otac mnogih pobjednika, među kojima i briljantnog Springfielda.
Početna stranica 
